Pjesnik Goran Simić jedan je od onih Sarajlija koji su grad napustili u trenutku ''kad je sve bilo gotovo''. Rata više nije bilo te 1996. godine, ali je pjesnik naslutio kako "će dramu rata zamijeniti ne manje opasna drama mira kad se javljaju dežurni mahači državnim zastavama i kad će proizvodnja medalja postati najunosniji posao".
Živio je u Kanadi, gdje je prošao klasični put emigranta od fizičkog radnika do nagrađenog umjetnika i uvaženog intelektualca. U jednome trenutku 'nešto' ga je ipak 'povuklo natrag' pa se vratio u Sarajevo. Nedavno je izabran za predsjednika PEN Centra BiH. Za portal Bljesak.info Simić govori o jednom broju aktualnih književnih i društvenih tema.

Bljesak.info: Jednom ste kazali (govoreći o ratu i njegovim posljedicama): „Ima i gorih stvari od ubijanja. Gore od toga je gubljenje motiva za život". Je li gubitak motiva bio razlogom Vašeg odlaska iz Sarajeva 1996. godine?

GORAN SIMIĆ: Nagledao sam se krvi na sarajevskim ulicama od 1992-1996. Samo da vam opišem dva dana u granatiranom Sarajevu. Popodne kod mene u potkrovlje stiže Susan Sontag sva u blatnjavoj odjeći i nosi kavu i kaže mi „napravi šerpu kave“ jer su s brda pucali po UN transporteru pa je morala izlaziti pravo kroz blato i popeti se na treći kat. U kući nemamo ni litre vode, frižider nam služi samo da u njemu držimo dječje dnevnike i vrijedne knjige. Pa ja sa svojim sinom odem na Bistrik da natočim vodu. Usput spasimo izbezumljenu mačku koja ne smije sići s kontejnera jer je ispod čeka pet gladnih pasa da je rastrgaju. Onda u haustoru vučem na treći kat komšinicu kojoj se geler zabio u nogu. Onda jedva operemo blatnjavu Susan koja popije litru kave i smjestimo je u krevet. Supruga kaže „izgleda da imamo pacove u potkrovlju“, što je nemoguće osim ako nisu padobranci, pa se uspostavi da je piljevina došla od PAM metka koji mi je probušio pisaći stol. U hladne krevete legnemo psujući Mladića i srpske dobrovoljce koji su došli iz srpske pizde materine pucati po nama, da bi se za par dana vratili negdje u Čačak s kombijima punim opljačkanih frižidera. Jesu li se njihove supruge ikada zapitale što će im deset hladnjaka u podrumu, zaista ne znam. Affan Ramić, slikar, mi je rekao da ću njegove slike iz Grbavičkog ateljea prije naći na beogradskoj buvljoj pijaci nego u Sarajevu.

Drugi dan: Phillipe Morion slavi rođendan s novinarkom CNN Christian Amanpour u potkrovlju pored našeg i donesu nam tepsiju hrane kakvu nismo mjesecima vidjeli. Djeca umorna odu na spavanje a da nisu ni takli hranu. Taj dječji umor od užasa me je i natjerao da pomislim kako sam ih zbog svoga lokalpatriotizma suviše žrtvovao. Pa mi još dođe i književnik Tvrtko Kulenović i kaže kako se svaki dan s njegovog nebodera po netko od stanovnika baci u smrt s kesom preko glave. Estetika smrti? Da odgovorim na kraju na vaše pitanje: motivi da odem iz Sarajeva su ravni motivima da se prije pet godina vratim u Sarajevo. Kada sam odlazio u pečalbu, vjerovao sam kako ovaj moj grad mogu bolje vidjeti izdaleka. Pa sam se vratio jer mi je ovdje ljepše, a u Kanadi bolje. Bolje mi je ljepše.

Bljesak.info: Vaši suvremenici rado se sjećaju onih godina kad je Sarajevo bilo jednim od centara kulture u Jugoslaviji. Mnogi će danas kazati kako više nema ni kulture ni Sarajeva, premda to realno nije točno. Kako vidite Sarajevo danas u odnosu na ono nekadašnje?

GORAN SIMIĆ: Ma, Sarajevo se drži sjajno kakvi ljudi gradom upravljaju. Malo-malo pa se prirede sjajne izložbe, da ne govorim o izvlačenju od zaborava ličnosti koje su davale identitet ovome gradu. Onaj drugi politički sistem više je mario za činjenicu da kultura i zarađuje i da pedeset posto turista koji dođu ne dolaze zbog bureka i ćevapa već zbog toga kako bi upoznali našu kulturu. Bolji burek od našeg jeo sam u Berlinu. Kultura je identitet našeg prostora. Strašno je to što je politika podijeljenosti na nacije napravila da su i mostovi postali jednonacionalni.

Bljesak.info: Svojevremeno ste na Radio-Sarajevu uređivali jednu vrlo važnu i slušanu rubriku za mlade pjesnike, gdje ste između onih uradaka koje bi Vam pjesnici slali birali ''pjesmu nedjelje''. Jeste li mogli pratiti kasniji razvoj nekih od nadarenih poeta koje ste tada zapazili, ali i onih koje ste poznavali?

GORAN SIMIĆ: Ta rubrika za mlade pjesnike je bila projekt za ne zaboraviti. Znao sam dobivati po dvjesta pisama mjesečno i tu sam imao osjećaj, kakav danas nemam sa elektronskim medijima, da je svaki odštampani tekst koji mi je stigao, podrazumijevao odgovornost prema kakvoj-takvoj mašini za tipkanje. U smislu, jednom kad zabodete slovo u papir ono tu stoji i jedino ako se ne slažete sa samim sobom, onda vam preostaje ništa drugo nego da izvučete papir i bacite ga u košaricu. Možda je taj fizički kontakt nešto što mi nedostaje primajući svaki dan mailove s naznakom „ako ti se ne sviđa samo škartiraj“. Neki od pjesnika koje sam promovirao su ostali u poeziji. Neki nisu. Svatko sam sebe najbolje izmjeri u smislu odabiranja poezije kao ugla promatranja i tumačenja svijeta. No, u svakom slučaju svatko od njih je ostao sjajan čitatelj.

Bljesak.info: U jednome ste trenutku otišli živjeti u Kanadi, zemlji za koju mnogi kažu da je idealna za život. Vaša knjiga poezije 'Sunrise in The Eyes of The Snowmen' ('Svitanje u očima Snješka Bijelića') dobila je 2012. nagradu za najbolju knjigu u Kanadi. To je prvi slučaj u povijesti da je navedena nagrada dodijeljena autoru s drugog govornog i kulturnog prostora. Kakva je književna Kanada u odnosu na Bosnu i Hercegovinu?

GORAN SIMIĆ: Kanadski pisci su znatiželjni, ali ne posjeduju onu strast za dubokim otkrivanjem kakvu mi ovdje na Balkanu imamo. Naravno, ne postoji područje kao što je Balkan, gdje mi kroz povijest otvaramo neke nove teme. Kamo sreće da nije tako. Volio bih da nisam nikada upoznao rat niti kroz priče mojih roditelja koji su bili partizani u drugom svjetskom ratu. Imam osjećaj kako je kanadskim piscima politička korektnost dala šansu da se miješaju s drugim kulturama, ali im je oduzela hrabrost u smislu da se plaše kako ne bi povrijedili zakone ili da ne povrijede onu korektnost. Moja potreba da napišem knjigu poezije direktno na engleskom došla je iz potrebe da vidim koliko se nakon 15 godina u Kanadi osjećam sigurno u tom jeziku u meni. To su neke spisateljske provokacije. Da sam proveo tolike godine na Islandu isto bi mi palo na pamet napisati knjigu na njihovom jeziku, dijelom iz respekta prema jeziku s kojim živiš 90 posto dana.

Bljesak.info: Jedno vrijeme bili ste u intelektualnom i građanskom sukobu s kolegom Abdulahom Sidranom, zbog jedne njegove ratne kolumne. Kako je (i je li) ta traumatična epizoda završila?

GORAN SIMIĆ: Relaciju mene i kolege pisca Abdulaha Sidrana ja bih radije ostavio onoj presudi Suda u moju korist po kojoj niti Sudu niti meni nije bilo jasno bog čega je Sidran potegao tužbu protiv mene. Radi se o osobnim animozitetima između mene i Sidrana koji su počela u devedesetim godinama prošloga stoljeća kada je tadašnje Udruženje pisaca BiH, sa Sidranom, Radovanom Karadžićem i Todorom Dutinom u Upravnom odboru, odbilo moju molbu da u podrumu Doma pisaca otvorim knjižaru u kojoj bi se mogle kupiti knjige bosanskohercegovačkih pisaca. Nastavilo se i u toku formiranja PEN-a BiH 1992. čiji sam jedan od osnivača, gdje me je nazivao „četnikom“. Da ne govorim o njegovom tekstu u „Oslobođenju“ iste te godine. Ovdje završavam tu priču. Kolega Sidran će na račun troškova sudskog postupka morati platiti preko 800 KM. Mislim da je to ono što je istina štura informacija koja mi, ako ništa, skida s vrata lik spomenut u vašem pitanju.

Bljesak.info: Izabrani ste za predsjednika PEN Centra BiH. Kakvi su Vam planovi i što se realno može učiniti na unaprjeđenju književne riječi u našoj zemlji?

GORAN SIMIĆ: Zajedno sa Upravnim Odborom imam puno dobrih planova, od suradnje s ICORN-om, organizacijom baziranoj u Finskoj, koja se bavi osiguravanjem smještaja ili privremenog doma piscima koji su zbog slobode govora protjerani iz svojih domovina. Kao da smo zaboravili da su naši emigranti do prije 25 godina, bez domova i raspamećeni, bili glavna meta medija po svijetu, a sad se pretvaramo da to nismo bili mi. Je li nam memorija postala tako kratka? Naravno TRADUKI projekt s dolaskom stranih pisaca u goste je neizbježan dio, jer to nam je izlaz iz političke klaustrofobije. Povratak tribine za promocije novih knjiga je neminovnost jer su se časopisi za teoriju i umjetnost reducirali na samo par. Puno toga imamo na umu, a istinski me raduje što imam tako sjajan i funkcionalan upravni odbor. Reagiranje na rapidno sužavanje prostora za slobodu govora, bit će jedan od prioriteta.

Bljesak.info: Bosansko-hercegovačka književnost nakon rata živi u tri nacionalna kruga. Ipak, umjetnost uvijek ima iste kriterije: Pisac mora biti univerzalnog uma ukoliko želi biti naširoko priznat. Imamo li danas značajnih književnih dostignuća?

GORAN SIMIĆ: Raduje me prije svega da interes za bh. književnost nije opao u drugim regijama ni nakon rata kada smo bili „pokret otpora“ protiv jednoumlja, nacionalizma. Ja nisam odgajan tako da naciju nosim kao bedž već kao naslijeđe pa me uvijek obraduje kada vidim da se neka od knjiga književnika iz BiH prevela na neki strani jezik. Više me boli to što niti država niti mediji ne znaju propratiti ili proslaviti neke naše uspjehe koji se tiču cijele BiH. Evo, početkom prošle godine se u Bugarskoj pojavio cijeli časopis posvećen suvremenoj bh. književnosti i žalosno je da je toliki trud bugarskih prevoditelja prošao nezapaženo. Što li će pomisliti Rada Šarlandžijeva koja je urednica toga broja kada vidi da njezin jednogodišnji trud nisu zabilježile niti jedne novine. Užasava me također činjenica da niti pisci među sobom ne dijele takve informacije, kao da su postali toliko sebični i sujetni da misle kako će im preporuka nekog od kolega skinuti nešto od paunovog perja. Ja ne mislim kako se radi o zatvaranju u etničke književnosti, već se jednostavno izgubio cehovski duh kakav smo imali kad je postojalo Udruženje pisaca u bivšoj Jugi u odnosu na Društvo pisaca, kakvo imamo danas. Spomene li danas itko ikada Društvo književnih prevodilaca? Više pisci ne izmjenjuju informacije među sobom kao nekada kada bi po cijele noći sjedili i diskutirali s piscem kako završiti priču za knjigu. Književnici su u dubokoj depresiji žvačući sami sebe. Žao mi je samo mlade generacije izuzetno talentiranih pisaca i spisateljica koji danas nemaju ono što je vitalno tkivo svake književnosti, a to su časopisi. Kao da im je nebriga društva namjerno stavila glavu u fijoke u kojima čuvaju svoje rukopise.

Bljesak.info: Vaša knjiga poezije "Treći zubi" simbolizira puno toga, a između ostaloga i onu životnu dob kad čovjek postaje mudar i započne ''svoditi račune''. Koliko je Vaša generacija uopće imala šansi za jedan normalan ciklus života?

GORAN SIMIĆ: Knjiga poezije „Treći zubi“ se pokazala kao žilav zalogaj. Jean-Paul Sartre to naziva angažiranom poezijom, mada ja mislim da je svaka dobra poezija angažirana. Ljetos, samo par dana prije promocije, otkazano mi je gostoprimstvo te knjige u Gradskoj biblioteci u Novom Sadu. Zamislite, direktor Biblioteke se zabrinuo da bi neke moje pjesme mogle izazvati „negative reakcije“. Radi se o par mojih pjesama o Srebrenici. Moj prijatelj, kompozitor iz Škotske, napravio je i muziku uz pjesme. Svejedno, uz nekoliko neprijatnih emailova, sjetio sam se citata iz Kunderinog romana „sve će biti zaboravljeno i ništa se neće popraviti“. U Londonu su mi prošle godine izašle Izabrane pjesme s istim tim pjesmama i nitko nije reagirao na promociji. Znači li da mi ovdje zaista imamo unikatne frustracije kada govorimo o zločinima u odnosu na Engleze koji su gazili svoje kolonije i uz to ne otkazuju promocije ako pjesnik spomene zločine u ime nacije. Nakon toga sam od izdavača otkupio sto primjeraka i poslao ih na adrese onih koji ne mogu doći do knjige, sve od Amerike, Europe i Australije. Neka im se knjiga nađe pri ruci. Da ne kažu kako je nisu mogli kupiti.

Bljesak.info: Književnost u svijetu ciklično je, kroz povijest, evoluirala, napredovala i nazadovala, ali je uvijek na neki način bila ogledalo duše svakog društva. Pretvara li moderno digitalno doba literaturu u nešto s čime književnici nisu računali?

GORAN SIMIĆ: To je budućnost. Na to treba računati iako ja kao knjižni starosjedilac više volim kad osjetim knjigu pod rukom. I nisam jedini. Prije neki dan mi je prijateljica dala knjigu koju je čitala, a koja je bila na pola razvaljena. Ja joj kažem da je knjiga toliko raščerupana od strasti čitanja kao da je silovana. Ona mi kaže „prijavi me policiji ili idi i kupi knjigu“. Otišao sam kupiti knjigu.

Bljesak.info: Na samome kraju želim Vas pitati – kako ide dalje? Što planira, a što trenutačno priprema pjesnik Goran Simić?

GORAN SIMIĆ: Pošto se ne mogu oteti dojmu kako u ovome vremenu pisac nema pravo šutjeti, radim na rukopisu nove knjige. Evo vam mali primjer:

PJEVANJE PJESME

Pjevaju bunkeri, pjevaju granice,
pjevaju zidovi, pjevaju podmornice,
pjevaju trudne nuklearne krstarice sa čudnim glavama beba u utrobi,
pjevaju odlikovani heroji kada pođu na groblje neznanih vojnika.
Tamo nema ni ograde jer vukovi ne kopaju po grobovima
plašeći se zaraze.

Nema rime među žrtvama, samo žrtve među rimama
jer pjesmu vode sve rijeđi svjedoci
što nas dnevno hrane kostima naših bližnjih
i koji imaju plaćeni boravak u nedostupnim TV kanalima.

Pjevaju ptice glasom promuklim od suzavca,
pjevaju stabla u šumi obilježena brojevima za sječu,
pjevaju žrtve refrena jer refreni su žrtve
kada se pojave drvosječe sa motornim pilama u rukama.

Sami sebe pjevaju stari šlageri da ne povrijede one u pidžamama,
pjevaju stare ispeglane uniforme u ormarima, riječ ljubav nam curi iz ušiju
kada se zapjeva junački katren u četvercu
a slobodan stih se u prozu sakrije zbog srama.

Pjevaju hidžabi skrojeni od kuhinjskih krpa,
pjevaju časne sestre u crnim odorama hvatajući rimu
sa gladnom djecom u izbjegličkim logorima,
pjevaju jagnjad, pjevaju telad, pjevaju krmad, pjevaju pilad,
pjevaju zubi, pjevaju stomaci, pjevaju zamrzivači,pjevaju treći zubi.
i nikako da se uhvati refren.

Govorim li to o strukturi pjesme? Sram me bilo ako je tako.
Ali, gle mene,
još uvijek me nije stid da pjevam.